Novosti / Hrvatska zajednica županija

  • Mladenka Majerić: "U radu s udrugama uvijek me inspirira vizija"

Mladenka Majerić: "U radu s udrugama uvijek me inspirira vizija"

Mladenka Majerić, samostalna savjetnica za prikupljanje financijskih sredstava (Freelance Fundraising Specialist), odgovorila nam je na par pitanja o svojoj karijeri. Mladenka Majerić diplomirala je ekonomiju, bila je dio studentske organizacije AIESEC, a karijeru je započela u turističkoj agenciji specijaliziranoj za destinacijski menadžment, nakon čega je prešla u Savez društava Naša djeca, gdje je dobila uvid u svijet civilnog društva. Više od devet godina radila je kao izvršna direktorica udruge Crveni nosovi, a u travnju ove godine upustila se u samostalnu djelatnost kao savjetnica za prikupljanje financijskih sredstava. Zašto se odlučila na taj potez, što je naučila iz karijere u neprofitnom sektoru te gdje pronalazi motivaciju za rad pročitajte u nastavku.

 

1. Malo tko nije čuo za Crvene nosove i sve dobre stvari koje rade… Kako to da ste se nakon više od devet godina s njima odlučili zakoračiti u freelance svijet?

Ima jedna jako lijepa izreka od H.G.Wells-a koja kaže kako „lideri trebaju voditi (organizacije) koliko misle da mogu i onda nestati“ (Leaders should lead as far as they can and then vanish), a ja sam vidjela previše primjera gdje lideri u neprofitnim organizacijama ostaju predugo na svojim pozicijama i ne žele dopustiti promjene i dati priliku drugim ljudima da vode i upravljaju organizacijom. Još i prije nego što sam postala izvršna direktorica Crvenih Nosova sam sama sebi rekla da ću dobro znati kad je vrijeme da odem i dalje razvijam svoje poslovne vještine u skladu sa svojom svrhom i svojim talentima.

Koliko je bilo neizmjerno radosno, izgrađujuće i oplemenjujuće imati priliku graditi od početka snažnu misiju donošenja radosti i osmijeha bolesnima i nemoćnima, toliko je još više bilo uzbudljivo krenuti u nove izazove i stvarati svoju autentičnu misiju.

Mislim da je svaki korak mog dosadašnjeg profesionalnog života, od prvog posla daleke 1995. do danas, na jedan poseban način pridonio tome da je ono što sada radim nastalo iz svega što sam naučila, iskusila, radila i osjećala u svim ranijim poslovima.

Mogu sasvim iskreno reći da imati priliku i biti slobodna raditi ono što osjećam kao svoju autentičnu misiju i poslanje je za mene najveći doseg svih mojih dosadašnjih, više od dvadeset, godina radnog iskustva.

A kako je sloboda moja prva vrijednost, onda je biti „freelancer“ bila najbolja odluka.

Zašto „freelancer“? Zato što mogu raditi na raznim projektima, s raznim ljudima i područjima, a na taj način više učiti, razvijati se i nuditi veću dodanu vrijednost jer biti dobar savjetnik možeš samo ako si vidio kako različite organizacije rješavaju slične izazove, svaka na svoj način, sa svojim resursima i prema svojoj organizacijskoj kulturi i vrijednostima.

Primijetila sam kako su dvije stvari one koje čine razliku kod neprofitnih organizacija, a to su:

  1. Odgovor na pitanje „ZAŠTO“ rade to što rade. Ne KAKO ili ŠTO, već „ZAŠTO“. I ako na to mogu odgovoriti u jednoj rečenici, onda je misija živa i aktualna i pridonosi društvenim promjenama. Vrlo često najsnažnije misije su one koje su najjednostavnije jer idu direktno u samu srž promjene koju donose u društvo.
  2. Autentično liderstvo – postoji li zaista u udruzi lider(i) koji su autentični do te mjere da su beskompromisno hrabri, spremni pokazati svoju ranjivost i staviti interese udruge ispred svojih osobnih interesa te transparentno komunicirati na koji način udruga rješava aktualni problem u društvu, kako zadovoljava potrebe svojih korisnika i opravdava novce koje joj daju donatori.

 

2. Što Vas je radu u neprofitnoj udruzi najviše inspiriralo i kako ste se borili protiv negativnih stereotipa koje ljudi imaju prema udrugama?

U radu s udrugama uvijek me inspirira vizija – čemu će udruga doprinijeti kako bi ovo društvo bilo bolje mjesto za život, da bi se sačuvale neke dobre vrijednosti ili stvorile nove te da bi se stvarao zdravi socijalni kapital zajednice.

Inspiriraju me ljudi, hrabri ljudi, koji ustraju usprkos i unatoč poteškoćama koje im je život donio, a vidjela sam toliko nesretnih, tužnih, usamljenih i bolesnih ljudi koji su svoja ograničenja pretvorili u svoje mogućnosti i svoje slabosti pretvorili u svoje snage. I vidjela sam koliko ljudi u Hrvatskoj želi i može pomoći. Mislim da nismo svjesni potencijala koji postoji u većini ljudi u Hrvatskoj koji žele raditi dobro i stvarati dobre vrijednosti. Nekako nam je svakodnevnica obojana onima koji rade suprotno i koji nikako nisu zaslužili toliko medijske pozornosti jer jedino tko bi se s njima trebalo baviti je pravosuđe i policija.

U svakodnevni informacijski prostor trebalo bi više pustiti priče o dobroti, ljubavi i ljepoti života kojih u Hrvatskoj ima puno, a na udrugama je da nauče kvalitetno komunicirati u javnosti i raditi na osnaživanju svojih ljudi i profesionalizaciji svojih poslovnih procesa kako bi imali odgovarajući društveni utjecaj i tako mijenjali svoju zajednicu i društvo u cjelini.

Boriti protiv stereotipova se uvijek i jedino može – istinom i otvorenošću. Problema u udrugama ima, kao i u drugim poslovnim sustavima, jer je to neminovno, to je život.  Ono što je bitno je kad se o problemima otvoreno govori onda se može naći i rješenje za te probleme. Još sam davno na fakultetu naučila da onog trenutka kad se pojavi problem, pojavi se i mogućnost njegova rješenja i ne samo to, pojavi se i mogućnost rasta i razvoja. Ali to zahtijeva izlazak iz zone komfora.

Kod nas u Hrvatskoj organizacijska kultura koja podržava zonu komfora umjesto proaktivnosti i poduzetnosti jedna je od najvećih prepreka ostvarivanju punog potencijala društva.

Ali lakše se zaštiti nego izložiti jer kad se izložimo onda postoji mogućnost neuspjeha, a nitko ne voli biti neuspješan, svi želimo biti uspješni i da nas drugi vole i prihvaćaju.

Zato i nastaju problemi jer nema iskrenosti, vrlo malo lidera u neprofitnim organizacijama će priznati da su pogriješili ili napravili grešku, jer oni „ne griješe“. A to je prva laž, iz koje se sve ostale stvaraju.

Jer tko radi, taj i griješi, i samo kad priznaš da si pogriješio, možeš to popraviti i ići dalje.

Voljela bih da kad bismo podigli razinu svijesti u udrugama koliko je bitno upravljati greškama, stvarati organizacijsku kulturu prihvaćanja neuspjeha kao temeljnog preduvjeta za uspjeh i povećati razinu poduzetničkog duha jer se na taj način uvijek traže prilike za daljnji rast i razvoj udruge kako bi njezina misija bila aktualna, a liderstvo autentično.

 

3. U Vašim prethodnim intervjuima naglašavate kako je dobra financijska podloga nužna za adekvatno funkcioniranje bilo koje udruge… Što je po vama ključno što bi udruge trebale napraviti kako bi bile financijski stabilne?

Shvatiti da je vodstvo udruge (upravni odbor i izvršni tim) odgovorno za financijsku održivost i prikupljanje sredstava. U Hrvatskoj je često prisutna teza da bi netko drugi trebao udrugama osigurati financijska sredstva. Dovoljno je da udruga postoji i radi za dobrobit društva, a onda bi se to isto društvo samo od sebe trebalo pobrinuti da udruga ima dovoljno financijskih sredstava za djelovanje. Ima puno razloga zašto je tome tako, ali ako želimo zaista uspješnu udrugu koja ne ovisi o tome hoće li dobiti sredstva putem natječaja na lokalnoj, nacionalnoj ili EU razini, onda prikupljanje sredstava (fundraising) mora postati posao svakoga u udruzi, a ponajprije mora biti strateški planirano i implementirano od strane vodstva udruge.

Jedna dobra izreka kaže „Fundraising is leadership“ i to je potpuno točno. Ako vodstvo udruge ne koristi svoje vrijeme, znanje i resurse kako bi potaknulo prikupljanje sredstava iz različitih izvora i shvatilo da je to način na koji, osim što se stvara financijska održivost udruge, se potiče i razvoj organizacijskih procesa, stvaranje direktne i učinkovite komunikacije i povećava razina financijske transparentnosti i načina trošenja novca, onda ne postoji razumijevanje uloge tog istog vodstva. Oni nisu sami sebi svrha, oni služe svrsi udruge i moraju biti motivirani i vođeni misijom zbog koje udruga postoji. Lideri u udrugama trebaju naučiti služiti – misiji udruge, njezinim korisnicima i donatorima.

 

4. Gdje pronalazite motivaciju za svoj rad?

Motivaciju za svoj rad pronalazim u ljudima, uvijek u ljudima. I to onima koji su hrabri živjeti svoju svrhu, ponizni jer su svjesni koliko ne znaju i vizionari jer znaju da mogu i žele stvarati bolji svijet. A takvih ljudi zaista ima puno oko nas i samo trebamo otvoriti oči i srce za ono što nam oni mogu dati. Mislim da je bitno u životu imati dobre „uzore“ jer nam se tako olako nude kao poželjni oni koji nemaju zdrave vrijednosti, ali imaju neku vrstu moći, bilo stvarnu ili dobivenu kroz medijski utjecaj.

Ja sam po prirodi „ratnica za dobre vrijednosti“ i to me najviše motivira. Boriti se za ono u što vjerujem i što smatram da je istina, dobrota i ljepota. Puno bitki sam izgubila, ali i za takve sam možda najviše zahvalna jer su me ili naučile dobru lekciju ili pomogle da stvorim nešto novo.

A stvarati nove vrijednosti zajedno s drugima je svrha mog djelovanja. Nema veće motivacije nego kad se stvori neka nova vrijednost koju smo u zajedništvu s drugima napravili za dobrobit jednog čovjeka ili više njih. Upravo ovo što sada radim mi se čini da je najbolji put da stvorim što više novih društvenih vrijednosti.

Motivacija za moj rad je i moja obitelj, suprug Tomislav i djeca Adrijan i Sara. Oni su moja inspiracija i podrška i samo u zajedništvu s njima, ovaj poslovni dio ima svoju pravu vrijednost. Jer na kraju, u očima svoje djece možemo vidjeti svoj pravi odraz i kroz njihove misli naslutiti kakva će biti budućnost.

 

5. Koji je Vaš sljedeći korak u profesionalnom životu?

Voljela bih da u Hrvatskoj izgradimo profesiju „fundraisera“ (i nađemo odgovarajući hrvatski naziv) jer je to profesija koja omogućuje da se ostvare dobre ideje koje mogu pomoći ljudima i promijeniti društvo.

Biti „fundraiser“ znači znati i moći povezati ljude koji dijele zajedničke vrijednosti, strast i želju da ostave trag u svojoj zajednici, društvu i zemlji u kojoj žive.

Da bi se to postiglo prije svega treba početi educirati udruge o temeljnim principima „fundraisinga“, alatima putem kojih je moguće prikupljati sredstva, važnosti učinkovite i fokusirane komunikacije te transparentnosti u financijskom izvještavanju.

A potrebno je i podići razinu svijesti šire javnosti o važnosti filantropije, o tome kako svatko može pridonijeti rješavanju problema u društvu s kojima se može i želi povezati i kako ne postoji konkurencija nego sinergija jer dobro stvara više dobra i svaka udruga ima svoju jedinstvenu misiju za koju može naći podupiratelje, donatore, sponzore i volontere.

Jedan od važnih koraka bi svakako bilo i uvođenje etičkog kodeksa za prikupljanje sredstava čime bi se podignula razina transparentnosti u tom području i povećalo povjerenje donatora prema organizacijama koje prikupljaju sredstva.

I završila bih jednom lijepom izrekom kako bi „fundraiser-i“ trebali biti ponosni, a ne se ispričavati kada traže donacije za organizacije koje rade dobre stvari.

Jer nema plemenitijeg posla od onog u kojem ste poveznica između misije koja pomaže ljudima i ljudi koji žele pomoći toj misiji, jer „ljudi daju ljudima“ i u temelju tog davanja je autentična briga za dobrobit drugog čovjeka (filantropija).