Koliko danas mladom čovjeku ili obitelji vrijedi dobar posao ako si ondje gdje rade ne mogu priuštiti stan? To pitanje posebno dolazi do izražaja u Zagrebu, Istri i na zadarskom području, gdje turistički pritisak i rast cijena nekretnina dodatno otežavaju kupnju i dugoročni najam. Upravo zato priuštivo stanovanje više nije samo socijalna tema, nego i pitanje demografije, tržišta rada, nedostatka liječnika, nastavnika, policajaca i drugih kadrova koje lokalne zajednice pokušavaju zadržati.
O tome su na panelu „Priuštivo stanovanje – od javne politike do konkretnih rješenja“, održanom na konferenciji „Znanje u praksi“ Hrvatske zajednice županija i Libusofta, razgovarali istarski župan i potpredsjednik HZŽ-a Boris Miletić, zamjenik župana Zadarske županije Robertino Dujela, državni tajnik Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Željko Uhlir te zamjenik gradonačelnika Zagreba Luka Korlaet.
Turizam donosi prihode, ali i cijene stanova koje lokalni ljudi teško mogu pratiti
Boris Miletić upozorio je na paradoks turistički razvijenih područja: turizam donosi prihode i gospodarsku aktivnost, ali istodobno snažno podiže cijene nekretnina i smanjuje dostupnost stanova za ljude koji ondje žive cijele godine. Rješenje, smatra, nije u jednoj mjeri, nego u kombinaciji javne imovine, zemljišta, povoljnijih uvjeta gradnje i izravne financijske pomoći.
– Ono što lokalna i regionalna samouprava, ali i država, mogu napraviti jest staviti vlastitu imovinu u funkciju stanovanja, smanjiti trošak zemljišta ili gradnje te kroz proračunske mjere pomoći upravo onim ljudima i zanimanjima koji nam nedostaju. U Istarskoj županiji koristimo više modela – pomažemo mladim obiteljima pri rješavanju prvog stambenog pitanja, a deficitarnim kadrovima, posebno u zdravstvu i policiji, sufinanciramo mjesečnu najamninu kako bismo im olakšali ostanak i rad u Istri – rekao je Miletić.
Kao konkretan primjer aktiviranja javne imovine naveo je i prenamjenu dijela nekadašnje bolničke zgrade u Puli u 22 stana namijenjena smještaju deficitarnih kadrova. Takvi projekti, naglasio je, pokazuju da odgovor na stambenu krizu ne mora uvijek početi izgradnjom nove zgrade na praznom zemljištu – dio rješenja može se pronaći i u imovini koja već postoji, ali nema funkciju.
Pozitivnim je ocijenio i državni model aktiviranja privatnih praznih stanova za dugoročni najam, jer vlasnicima daje veću sigurnost, a istodobno na tržište vraća nekretnine koje godinama stoje prazne.
Država želi pokrenuti tisuće praznih stanova
Željko Uhlir istaknuo je da se posljednjih mjeseci slaže zakonski i programski okvir koji bi prvi put trebao stvoriti cjelovitiji sustav priuštivog stanovanja. Jedan od njegovih dijelova je i novi Zakon o najmu stanova, koji je prošao javno savjetovanje i kojim se, kako je objasnio, pokušava povećati pravna sigurnost i najmodavaca i najmoprimaca.
– Dosadašnji zakon nastao je u potpuno drukčijim okolnostima. Novi je pisan od početka sa željom da obuhvati današnje životne situacije i uravnoteži prava obje strane. Ako želimo da ljudi koji imaju prazne stanove te stanove daju u dugoročni najam, moraju imati dovoljno pravne sigurnosti da se toga ne boje, a istodobno i najmoprimac mora znati koja su njegova prava i obveze – kazao je Uhlir.
Državni plan predviđa aktiviranje, gradnju ili obnovu više od 20.000 stambenih jedinica, dok bi se dodatnih oko 9.000 privatnih praznih stanova pokušalo uključiti u program dugoročnog najma. Pilot-program pokazao je, prema Uhliru, da interes vlasnika postoji: u samo dva mjeseca prijavilo se oko 960 vlasnika, a novi javni poziv trebao bi biti pokrenut na jesen.
Jedan od razloga zbog kojih velik broj privatnih stanova ostaje izvan tržišta vidi upravo u nepovjerenju i strahu vlasnika od problema s najmoprimcima. Cilj novih zakona i programa zato je smanjiti taj rizik i stvoriti model u kojem će vlasniku biti sigurnije dati stan u dugoročni najam nego ga držati praznim.
Uhlir je podsjetio i na definiciju priuštivog stanovanja koju je država prihvatila u stambenoj politici: ukupni trošak stanovanja – kredit ili najamnina zajedno s pričuvom i režijama – ne bi trebao prelaziti 30 posto prihoda kućanstva.
